Serije fotografija različitog opsega dužina bilježe velike prometne zone, vojne utvrde i hidroelektrane ugrađene u planine. Te umjetne sustave inženjeri projektiraju prvenstveno radi poboljšanja tehničkih procesa, a ne da bi ljudi imali gdje živjeti. Serije sadrže znatnu raznolikost u pogledu tipa građevina: brane, potporne zidove, ceste, zgrade, mostove, cjevovode, tunele, galerije i podzemne labirinte, čija se monumentalnost zasniva dijelom na njihovoj fizičkoj veličini, a dijelom na pukoj činjenici da uopće postoje u takvoj divljini. Nadzemni su sastojci često povezani s podzemnim uređajima, gdje se odjednom zatječemo usred okoliša iz znanstveno-fantastičnih filmova ili nečega što podsjeća na uzvišenu unutrašnjost gotičkih katedrala. Povezanost među dijelovima nije uvijek onako očigledan kao u slučaju cesta. Ali čak i ceste, koje po planinama elegantno krivudaju u oštrim zavojima i petljama, ovise o nepovezanim substrukturama, koje su mnogo veće od neprekidne asfaltne površine koju vidimo iznad zemlje.

Čak i ako na sve te inženjerske građevine gledamo kao na remećenje prirodnog poretka u planinama, ne možemo ne primijetiti kako su savršeno usklađene sa svojim kontekstom. Prirodni i umjetni sustavi sačinjavaju nekakvu zajednicu, kao da dijele zajedničku sudbinu. Kao da umjetni sustavi izražavaju nijemu moć planina, dok planine povezuju umjetne sustave tako što im posuđuju svoje tijelo.